Friday, November 30, 2007

Mi volimo pivo pred zadrugu


Selo Stogazovac kod Knjazevca, 2003. godine


Jedan od neponovljivih dozivljaja u zivotu je svakako pivo pred "zadrugu", kako se kaze u nasim krajevima. To je nesto kao sto je bilo u antickom svetu sakupljanje na agori. Uz pivo se poorati, a orati se o svemu i svacemu, od dogovaranja oko poljskih poslova do vrhunske politike i mistike. Naravno sve je to puno humoraa, a tranzistorce samo "pici" onu muziku koju inace ne bih slusao u drugim  prilikama ni slucajno.

Moram da priznam da bi mi vise godila "Stela", ali za ovaj ambijent ne postoje bolje pive od "Crvenog Zajecarca", mada bi i "Deda Jagodinac" mogao da se uklopi, ali malo zapadnije, oko Morave.

U nasoj poeziji ima mnogo divnih stihova o vinu, ali se pivo ne pominje bas preterano. Nekako, nije bas poetski. Ili, barem za neke generacije nije tako bilo. Ako listate rok stihove, naci cete ga mnogo vise. Ipak od svih pesama posebno se odvaja jedna, himna svih pivopija. Ne znam autora stihova, koliko je pesma prihvacena od mladjih generacija, verovatno je treba smatrati i narodnom. Inace ovu pesmu pevaju "Direktori". Naravno, "Volimo pivo".


Volimo pivo

Kada pijem pivo ponosito stojim,
posle sedme flase prestajem da brojim,
Lekar mi je reko da prestanem da pijem,
ma nisam mogo da se smirim..poceh da ga bilem.

Picu pivo i na nebu jer to je divota,
bicu veran pivu do kraja zivota,
Sveti Petre eto mene skoro cu ti doci,
sidji dole, sacekaj me, peske necu moci.

Jetra mi je propala
Imam cir na crevu
Kamen je u bubregu
Jebem li mu kevu

U ekipi mojoj isto dripci kao ja,
Prodali bi kevu za gajbu piva,
Pamet ce izgubiti u jecmu i u hmelju,
ali ipak oni slozno pevaju.....

...mi volimo pivo i pivo voli nas!

Thursday, November 29, 2007

O pustinji, o putu, oazi, poplavi, Kartagini...


Pustinja Sahara, Tunis, 2004. godine


Stajali smo sred pustinje. Na vidiku je bio samo pesak. I horizont.
- Izgubili smo se. Ovde je bespuce. Ne postoji ni jedan put koliko god sirok bio horizont oko nas.
- Izgubili smo se, ali puteva ima bezbroj. Na ma koju stranu da krenemo, put je pred nama. Ni u kom pravcu prepreka nema, a ma gde da se krene, put vodi za negde.
- Izgubili smo se. Puteva ima bezbroj, ali samo je jedan put pravi, put koji vodi do cilja. Svi drugi putevi su stranputice.
- Na pravom smo putu, ma gde da podjemo. Ne postoji drugi put osim puta kojim nosimo svoje lice svuda sa sobom. Ma gde da krenemo, na tom smo putu od rodjenja do smrti.

Moj dozivljaj pustinje je bio prilicno nekarakteristican. Nakon sto smo jahali kamile i obisli okamenjene dine i slana jezera, smestili smo se u hotelu u oazi Nefta. Divan suncan dan je presao u spektakularno vece. Na nedogledu pustinje su sa svih strana sevale munje. Ni najlepsi vatromet ne moze da se uporedi sa ovim nebeskim spektaklom, propracenim strahovitim praskom gromova.

Razgledali smo nekakav muzej, istorija Tunisa od pracoveka do danas. Posebnu paznju su mi privukli Fenicani, grad Kartagina i Onaj Koga Voli Bog Baal, na fenicanskom jeziku Hanibal. Setio sam se stihova "Sto bi se dogodilo da su zaorali Rim kao sto su slali stoku da pase nad Kartagom?". Ovi stihovi su mi bili do posete Kartagini neprestano u glavi. Da li bi istorija covecanstva bila ista?

Ujutru smo sisli u restoran na dorucak. Cekalo nas je iznenadjenje. U sred pustinje smo bili poplavljeni! I tako je bilo celo prepodne. Trasa kojom je prolazio reli Pariz - Dakar pod vodom! Mozda su mogli da nas zadrze kao vraceve, mozda
bi od zute pustinje stvorili nepreglednu zelenu oazu? Kao sto je nekad ovo bila jedna od najvecih zitnica sveta. Nisam doziveo pustinju na pravi nacin, ali je ovakav dozivljaj mozda jos dragocenijii.


Jane

pitao sam jane za bizant
nije znala
samo je gledala kao da sluti
teski pokrov kamenih vjekova
zid placa
krv
i stoicku crtu na licima andjela
i plamen
i radjanje
i smrt
znam da je to osjetila
vidio sam odsjaj iza njenih ledja
rekla je
mozda sve pocinje bez valjanog razloga
mozda sve pocinje iz plavog
zvuk sjeciva dok vibrira
ili pjesma
s one strane dozivljenog
mozda celik
i to samo za trenutak pod svjetlom
kad zablista
mozda ti se svidja da budes tinta
mozda ti se svidja da budes slavan
to nikad neces saznati honey
pustio sam da me uzme sebi
jer sam stvarno cuo pjesmu oklopnika
i udarce od kojih pucaju kosti
i krikova
i metez
i sjecu roblja bez imena
i koliko god izgleda glupo
znao sam da se omca steze oko carskog vrata
i da novi kalif vec sasjeda na mokrim jastucima
iznad prijestola
rekla je
sto bi se dogodilo da su zaorali rim
kao sto su slali stoku
da pase nad kartagom
ili
da otrgnes jednu vlas za spas vrste
da li bi to uradio honey
ili
da si ohol
pa da te bogovi provedu kroz devet svjetova
a onda te vrate ugasenog
kao mrtvu haringu
zar bi to zelio honey
Branimir Stulic Dzoni

Tuesday, November 27, 2007

Nedostaju morski plodovi u kosi da bih bio skoro kao Neptun


Meseceve planine, Stara Matmata, Tunis, 2004. godine


Auto-portret

Koracam zemljom u smesnoj odeci
vise Bogu no coveku slican.
Pogled mi blag; celo strogo.
Umem i da letim!
Smesno,
to orlovi samo znaju.
M.M.Nam, zbirka pesama "Gospodjici"

Na Tremu


Trem, Srbija, 2006. godine


Vrh planine moze da bude zelja da se covek izdigne sto vise iznad ostalih, a moze biti i zelja da se sto vise priblizi vasioni i Bogu. Moze takodje izazov izlaska na vrh da bude samo zelja da se krepe telo i volja. A sto moze covek, moze i pas. Ne znam koji izazov privlaci psa na vrh. Ovde nas je sve povezala ljubav i vernost. Coveka prema coveku i psa prema coveku. I coveka prema psu.

Divni su stihovi Daneta Stojiljkovica, koji je opisao gotovo metafizicku nit izmedju pesaka i psa, tanku nit zivota.


Planina

Po najvecem snegu
u jednoj planini
putnik se hrabri
lavezom psa
koji laje
iza treceg brda
i drzi ga
kao pupcana vrpca

Po najvecem snegu
u jednoj planini
sta bi radio putnik
da nije
tog seoskog dzukca
Dane Stojiljkovic

Monday, November 26, 2007

Asuan


Asuan, Egipat, 2003. godine

Ovaj polozaj nije oponasanje saobracajca. Kao i ona krila na stubu bandere, tako je i sve u tom polozaju u Asuanu u cast boginje Izis. Tako sam i ja u njenu cast rasirio svoja krila - svoje ruke.

U Egiptu, bivsoj Engleskoj koloniji, bez problema komunicirate sa mestanima na Engleskom jeziku. U Asuanu sam se iznenadio. Komunikacija sa mestanima je bila mnogo jednostavnija na Ruskom jeziku. Zasko? Pa veliku Asuansku branu su gradili Rusi, a gradnja je trajala dovoljno da mestani nauce dobro Ruski jezik.


SVE ŠTO ŽIVI OŽILJAK IMA

Sve što živi ožiljak ima,
još iz detinjstva, poseban, ran.
Da nisam pesnik, ja međ' svima
bio bih hulja i lopov znam.

Mršav i rasta odveć malena,
međ' decom bio sam uvek heroj,
često, često nosa razbijena,
vrać'o sam se ja i pod krov svoj.

Uplašenoj majci, kad pred nju banem,
reč ceđahu usne krvavo-tmaste:
- Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
a već sutra sve će da zaraste -

Pa i sada, kada se bez traga
onih dana krv vrela smirila,
nespokojna neka drska snaga
na poeme moje se izlila.

Na već zlatne literarne hrpe;
i u svakom retku što se vije
ogledaju se nekadašnje crte
kavgadžije, nemirka, delije.

Kao nekad imam hrabrost mušku,
al' nov korak moj se drukče sluša…
Dok mi nekad razbijaše njušku,
sada mi je sva u krvi duša.

Ne velim više majci okrvavljen,
već tom šljamu što cereć' se raste:
- Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
A već sutra sve će da zaraste! -
Sergej Aleksandrovič Jesenjin

Sunday, November 11, 2007

Novogodisnji maskenbal kao maskenbal zivota


Nis, kuca pesnika M.M.Nama, Nova 2006. godina


Maske

Zapravo savrsen
nije mogao da shvati prostotu prizraka,
vec samo da joj se divi...
ali bio je necujan,
nevidljiv,
bezoblican,
bez mogucnosti bilo kakve komunikacije.
Morao je da prihvati masku
sacinjenu od sveta prizraka.
(A tamo su govorili da je novo bice
postalo.)

Maske su volele
i bile su voljene;
nekad su plakale,
nekad govorile,
nekad se smesile, nekad se ljutile.
Ovde smo svi imali maske
i samo po njima smo se raspoznavali.
Maske su bile nesavrsene,
ali su postepeno zadobijale vlast
nad savrsenim bicima koja ih nose.

Ovde smo svi kad-tad poverovali
da smo maske,
zaboravljajuci svoju savrsenu prirodu.

Maske su se grlile
grcile u strasti
i opijale svesna bica,
razmnozavajuci se.

Vreme je prolazilo...

Nakon mnogo godina maske su starile
i propadale,
a mi smo bili isti kao prvog dana.

A kada je shvatio prevaru,
skinuo je masku
i vratio se svetu savrsenom.
Dugo smo, dugo nad maskom plakali
puni ljubavi,
verujuci da placemo nad njegovim uzglavljem.
M.M.Nam, zbirka pesama "Snovi"

Saturday, November 10, 2007

Maraton i zivot imaju isti algoritam


Popovica, Fruska gora kod Novog Sada, 2004. godine


Vece pre Fruskogorskog maratona spavali smo u nekim velikim vojnim satorima. Celog dana i cele noci se rasipala kisa. Uslovi su bili ocajni. Kako je bilo kada je krenulo? Uzasno! Nikada klizavije i nikada gore gmacanje u blatu. Pa ipak, shvatio sam da maraton u mnogo cemu podseca na zivot. U cemu? Samo ko dodje i predje neku od staza shvatice to. Sto gore vreme, to bolje shvatanje.

Nisam ultramaratonac. Uvek kada sam isao na maraton presao sam stazu od 33 km. A uvek sam kretao na 101 km. Znam da verovatno nikad necu da ih predjem, ali cu uvek da krecem sa planom da savladam ultramaraton.


Kob XXIX

Posao sam putem bez cilja
da stignem do smrti
zivotom punim izobilja;
isprecila mi se kob
prepreka i vodilja.
Zivot se sa zemljom vrti
i ako ide nasuprot;
sva kretanja u vasioni
mogu biti zelja necija,
ali ko su oni
kada ne postoje?
Zelim da imam snage
mnogi su demoni:
kob, zudnja...
moje borbe bice mi drage.
Kad cu stici ne znam,
ali cu ici
cak i preko volje.

Umoran sam putnik
koji moze svuda stati,
ali zeli ici jos;
umoran sam putnik
koji nema cilja
i svuda je stig'o
i uvek je stig'o
i nigde da stane.

Kob me vodi i prepreke stvara
na prohodnom putu koji je gradila.

Umaran sam putnik
koji ne zna dokle ide.
Preda mnom je put,
iza me je put,
ja sam na putu,
uvek brze,
uvek dalje
i nigde da stanem.

Blazeno vreme milujem hodom
pokriven sam prasinom, obliva me znoj,
nemam snage, umirem za vodom
znam, taj put je zivot moj;
idem dalje, utirem staze
kojima nece proci niko,
kraj mene vremena prolaze;
idem, a ne znam jos koliko.

Putnik sam sto putuje putem,
ucenik sam sto uci samouko,
gradjevinar sam sto uzalud gradi
puteve neke.

Kad cu stici ne znam,
ali cu ici
kad sam ne mogu
vodice me kob.
M.M.Nam, zbirka pasama "Kob"

Thursday, November 8, 2007

Vecera ispod piramida


Giza, Kairo, Egipat, 2003. godine


Nije imalo vina, ni bilo kog alkoholnog pica. Cak nije bilo ni "Stele". A lakse bi mi bilo da je bila tu. Hrana je bila odlicna, ali uz neke sokice. Ipak je najlepsi bio ambijent zalazeceg Sunca, tu odmah iza velikih piramida.

Postoji izreka da se ceo svet plasi vremena, samo se vreme plasi piramida. Na divno cudan nacin na ovom mestu se oseti istinitost te izreke. Ali, uspes li da se na ovom mestu ne uplasis vremena, a da ti misli nisu bile otsutne, na dobrom si putu, na putu bogova. Jos da se ne uplasis bogova.


Kob LI

Pokori mi se
i s tobom nek ode kob.
Stani vreme - nevreme!
Usnama svojim mi vlazi
vene nabubrele, krvave,
i uspavaj mali plan.
Ulepsaj mi misli,
idealizma igru
i daj relativnosti
nadu
da se moze iskazati.
Kaznicu te snagom covekovom,
snagom mocnog bespomocnika
i tvoj grozan rast
nadzivecu smrcu mita
i poverovacu istini.
M.M.Nam, zbirka pesama "Kob"

Tuesday, November 6, 2007

Najstarija piramida u Egiptu


Dzoserova piramida, Sakara, Egipat, 2003. godine


Najstarija piramida, Dzoserova piramida, nalazi se u Sakari, u okviru Dzoserovog ceremonijalnog centra. Tu se nalaze i neke gradjevine, koje predstavljaju prve gradjevine te civilizacije od cvrstog materijala, zidane bez ikakvog iskustva! I danas izgledaju veoma solidno, a stare su 5000 godina. Izgledaju novije od nekih nasih zgrada starih tek 50 godina.

U ovom kompleksu sve je kao u periodu pre 5000 godina. Oseca se duh tog vremena, vladari Donjeg i Gornjeg Egipta i danas kao da stoje u svojim nisama, sa figurama svojih bozanstava, kao da ce Dzoser svaki cas da se pojavi, a mi smo u masi naroda koji i danas u velikom broju odaje priznanje faraonu Dzoseru i njegovom genijalnom arhitekti Inhotepu. A mozda odajemo priznanje onome ko se izmigoljio iz toka vremena i ceo ovaj kompleks izbacio iz tog toka. Mozda je kompleks tako i sagradjen sa idejom vecitosti, tako prisutnoj u staroj civilizaciji Egipta. Ili je to mozda nesto sto su pesnici opevali onda kada su bili najjaci, kao ono Disovo "mrtvo vreme s istorijom dana".


Nirvana

Noćas su me pohodili mrtvi,
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.

Noćas su me pohodila mora,
Sva usahla, bez vala i pene,
Mrtav vetar duvao je s gora,
Trudio se svemir da pokrene.

Noćas me je pohodila sreća
Mrtvih duša, i san mrtve ruže,
Noćas bila sva mrtva proleća:
I mirisi mrtvi svuda kruže.

Noćas ljubav dolazila k meni,
Mrtva ljubav iz sviju vremena,
Zaljubljeni, smrću zagrljeni,
Pod poljupcem mrtvih uspomena.

I sve što je postojalo ikad,
Svoju senku sve što imađaše,
Sve što više javiti se nikad,
Nikad neće - k meni dohođaše.

Tu su bili umrli oblaci,
Mrtvo vreme s istorijom dana,
Tu su bili poginuli zraci:
Svu selenu pritisnu nirvana.

I nirvana imala je tada
Pogled koji nema ljudsko oko:
Bez oblaka, bez sreće, bez jada,
Pogled mrtav i prazan duboko.

I taj pogled, ko kam da je neki,
Padao je na mene i snove,
Na budućnost, na prostor daleki,
Na ideje i sve misli nove.

Noćas su me pohodili mrtvi,
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.
Vladislav Petković Dis

Najvisi vrh Balkana


Musala, Rila, Bugarska, 2006. godine


Na najvisoj tacki Balkana, gledajuci i ispod i oko sebe, osetio sam da pripadam tom Balkanu, da sam Balkanac. I svi ovi drugi Balkanci su Balkanci. Bilo je tu i nekih trecih, ali oni nisu Balkanci. A mi Srbi, ovi Bugari i neki Grci koji su tu bili, mi jesmo Balkanci i sve kao rod rodjeni. I jako bih se uvredio da mi neko kaze da nisam Balkanac i sve sam ono sto pojam Balkanac podrazumeva. Moja Balkanska sklonost umetnosti i filozofiji, etici i estetici, ono sto je kasnije pokusala da imitira Evropa, nazivajuci to svojim Evropskim duhom, to smo mi, to je Balkanski duh. I ono sto oni nisu nikada mogli da bidi, pa ga nazvali primitivnim, a to je zapravo prirodno, i to smo mi Balkanci.

BALKANAC

Ne stidim se sto sam-
kako vi velite-
varvarin sa Balkana
tla prljavstine i bure.
Cucete sad
i kod nas ima neke
vama nepoznate kulture.
Vi prvo ispitujete i sumnjate
daleki ste i od rodjenih sinova,
za trpezu svoju ne posadite
svakog tudjina.
Vi mozete da pijete
a da svakom ne pruzite
case vina.

A kod nas su jos obicaji grubi
mi pustamo svakog pod svoje sleme,
kod nas se jos i s namernikom ljubi,
kod nas se podvizi zbog gostoljublja cine,
kod nas svaki covek ima
citavo pleme
prijatelja i rodbine.

Vi, doista, imate
nekoliko miliona Hristovih kipova
na svakog coveka po jednoga
imaju ga drumovi i polja, apsane i skole,
a kod nas, kad ljudi veruju u Boga
u sebi ga nose
i tiho mu se
skoro u snu, mole.

Vi, istina, za svaki kut zivota
imate sprava i masina,
sve ste sracunali i sve znate
izumi vasi su za divljenje,
a mi jos imamo starinske alate,
ali sve je kod nas jos zdravo
i prirodno ko glina
i umiranje, i radjanje, i zivljenje.

Vi imate citave zbirke
pravila i nauka o slobodi
o svemu se kod vas pise i pripoveda
ali mi po nepisanim zakonima
slobodno zivimo
i nekog prirodnog drzimo se reda
slicno ognju, vetru i vodi.

Kod vas je zbilja sve tacno propisano
kako se jede, govori i oblaci,
a mi kad govorimo, vicemo
i masemo rukama
i corbu glasno srcemo
i u rukavicama smo
obucu nosimo od svinjske koze,
puno je kod nas seljackih navika i stvari
i kraljevski preci nasi
doista su bili govedari.

Narod nas, zbilja, u gnevu moze da kolje
rusi i pali,
ali mi nismo oni sto smisleno tlace
mi ne smatramo da je svet celi nase polje
mi ne bismo podneli
ni urodjenik prasumski da zbog nas place.

Dusa je nasa prostrana
iako smo brojem mali.
Desanka Maksimovic

Monday, November 5, 2007

S' vetrom u lice


Na putu za Santorini, Kritsko more, Grcka, 2007. godine


Kada sam video ovu fotografiju, odmah mi je pao na pamet stih "S' vetrom u lice...". A dok sam plovio na palubi pevao sam od EKV pesmu "Voda".

Iskreno, sto se tice Milana, uvek sam mnogo vise cenio njegovu muziku nego stihove. I kada sam trazio stihove sa njihovih albuma, svi moji favoriti su otpali, jer je te stihove pisao neko drugi. Dok nije na red dosla "Voda".

Voda

Pusti neka voda nosi u zaborav
Obale su prazne kao pustinja
i samo ljudi sto pogledom prate sta nosi matica
Oci su nam prazne kao pustinja
i ugriz na usni sto kaze, tu je nekad bio okean
Daleki gradovi na vodi
Kao brodovi na vodi
Ti znas, ti znas
Voda nosi sve
Milan Mladenovic

Sunday, November 4, 2007

Kraj potoka na Rili


Rila, Bugarska, 2006. godine


Ovo je samo trenutak odmora, dan pre osvajanja najviseg vrha Balkana - Musale, koji se nalazi na Rili. Na ovako divnom mestu nije uspelo da mi pokvari raspolozenje ni to sto smo narucili dva piva, a konobarica nam je donela samo jedno, uz obrazlozenje da je pivo nestalo. Cudni neki ljudi, ne vole da zarade.

Pa ipak, za nepunih sest meseci nakon toga, Bugarska je usla u Evropsku uniju. Prisustvovao sam i tom dogadjaju, ali o tom potom.

Saturday, November 3, 2007

Mediteran u meni


Mediteran, Aleksandrija, rt Faros, Egipat, 2003. godine


Na ovom mestu je nekada bilo svetsko cudo, svetionik na Farosu. Od njega nije ostalo nista, jer je potpuno unisten u prirodnoj katastrofi - razornom potresu. Na rtu se sada nalazi malo utvrdjenje. Umesto svetlosti - zidine. Umesto pomoci da dodjete bezbedno - prepreka da nikako ne dodjete.

Kazu da je svetlost sa Farosa bila toliko inpresivna da su Arapi, videvsi je, po uzoru na ovaj svetionik napravili prvo minare na dzamiji, da ih nebeska svetlost obasjava sa njega. Naravno, farovi na automobilu svoje ime duguju svetioniku na Farosu.

Ovde sam se prvi put u zivotu susreo sa Mediteranom. Zadrzavanje nije bilo predvidjeno, tako da sam izuo sandale i nogama ugazio ovo ogromno more. Trenutak nakon ove fotografije zapljusnuo me je veliki talas. Ja nisam usao u Mediteran, ali je Mediteran usao u mene. Nisam imao rezervnu garderobu, ali po vrucem novembarskom danu brzo sam se osusio.


NA OBALI ZESTINE

Sacekaj me na obali zestine
ne dozvoli da mi talas istine
ovlazi usijani horizont,
ne daj da mi se rasplinu iluzije
kao sareni mehurici sapunice.
Zatvoren u tvom krugu
u prethodnici saljem leptire
da sakupe nektar sa mednih cvetova.
Cekam te na zacaranom uzvisenju
priblizi se
prosetaj niz moje magnetno polje
zastiti me
u borbi do izmagljenja.
Zoran Stosic, zbirka pesama "Neces otici"

Friday, November 2, 2007

Caj na krovu


Caj na krovu Muzeja Dar Essid, Sus, Tunis, 2004. godine


U Tunisu, na krovu Muzeja Dar Essid u Susu, sa pogledom na Mediteran i guzvu u Medini, pili smo neki caj sa grancicama od nane. U jednom trenutku se zaculo pevanje sa svih okolnih dzamija. Tada sam prvi put osetio duh islama. Ceo deo sveta gde je prisutan islam je pesmom povezan u jednu jedinstvenu mrezu...

Ali biljke! Najveca mreza na svetu je mreza u koju su povezane biljke svojim korenima i, pre svega, idejom fotosinteze, svuda na svetu, pa cak i ovde, u pustinji. I dok smo pili ovaj slatki caj sa grancicom nane, ta grancica nam je donela deo Afrike, Arktika, Okeanije, Amazonije...

Zazvonio je mobilni. Ma kakav roming? Slaba je to mreza...


Pohvala bilju

Došle su iz jednog sažetog dana nepoznate
i poznate
Snebivljive u našoj upotrebi mnogobrojne
biljke
Čine vidljivom liniju kojom se graniči
izmišljeno i stvarno
Svuda gde ima minerala i vazduha vode i
mašte
Biljke koje nam probadaju telo zračnim
kopljima mirisa
Koje nas zaustavljaju otrovom i produžuju
belančevinom
Skupljaju nas po svetu i hrane našu iznemoglost
Iz zemlje zaključane pred našim moćima
Vade neophodna blaga iz zatvorene brazde
Iz crne brave za koju nema drugog ključa osim
bilja
O vrlo smele i inventivne biljke
Sve što pronađu nesebično pokažu
Stoje između nas i praznine kao najlepša
ograda
Biljke što žderu prazninu i vraćaju nam vazduh

II

Iznalaze puteve između krajnosti: između
minerala u kome nikada nije noć, gde
sunce ne zalazi, gde je simetrija
stalna i našega srca
Ona rastu van jave pa nam se onda jave
Čine paralelnim prošlost i budućnost i staraju
se da ne bude više mrtve stvarnosti
nego žive nestvarnosti
Idu do smrti i natrag i čine vreme potrebnim
Pomešaju dan i noć i začnu slatke plodove
Pripremaju ljubav

III

Tu sve počinje ako u njima zaista ima
prilagođene svetlosti
(Tamo gde ne posreduju između nas i našega
sunca pustinja je)
One stvaraju svet pre njegove očiglednosti pre
prvoga dana
Cvetaju ptice na granama ljudi od gline otvaraju
stabla i uzimaju otud srce slično ruži
One su najmanje izmišljene
Ne menjaju nedelju za ponedeljak

IV

Dva sveta je izmišljaju: podzemni i onaj čiji
je dan imitacija nevidljivog sunca
Biljka sa korenom izvan ovog sveta
Otvara vetar i ulazi u prazno ne kucajući
Prodre kroz materiju i takne beskraj njen
nagovoreni cvet
Njeno biljno iskustvo: presipanje jednog sveta
u drugi
Zelene vradžbine biljni đavo cvet a ne svest
Njena bezbolnost dodirnuta čudesnim

Vrati zrno u zaborav
Oslobađa me boga njena providnost
Slična pticama koje preletaju mora
(Konfuzne ptice ne shvatajući prostor)
Njena bezbolnost njen cvet bez pamćenja lišiše
je beskraja iako je delo dva sveta
Iako eksploatiše jednu supstancu nimalo
konkretnu u dubinama dana
Biljke!
Izmišljam im imena da žive sa mnom poklanjam
im vrt
Približavam im svojim navikama i potrebama
Koristim se njihovim zaboravom

V

Ja znam tvoj koren
Ali iz kojeg zrna senka tvoja niče
Biljna lepoto dugo nevidljiva u semenci
udaljena
Našla si pod zemljom moju glavu bez tela što
sanja istinski san
Zvezde poređane u mahunu
Sve što je stvoreno pesmom i suncem
Između moje odsutnosti i tvojih biljnih
ambicija noć
Koja me čini potrebnim i kada me nema
Zeleni mikrofonu moga podzemnog glasa zovo
Što ničeš iz pakla jer nema drugog sunca pod
zemljom

O biljko gde su tvoji anđeli slični insektima
I moja krv što vezuje kiseonik i vreme
Branko Miljkovic, ciklus "Pohvale"

Thursday, November 1, 2007

A sad malo ruralnosti


Fotografija sa mestaninom, Radikina bara, 2005. godina


DOMACI VETAR

Stalno sanjam
kako podizemo
neku kucu
na obzorju
na istocnoj strani
Dubova
Moj Otac
ustaje iz groba
samo zbog toga
Moja Majka
kao senka
osusenog drveta
sprema rucak
pod vedrim nebom
Ja pravim blato
gazeci ga nogama
do kolena
nosim ga na rukama
kao majka dete
na njedrima
Ona sa osmehom
na licu
ja sa trnom
u oku
okliznem se
pa idem
na kolenima
bacim glavu
preko ramena
vidim
nema Mog Oca
vidim
nema senka
Moje Majke
vidim
ptica
izlete iz kuce
kroz koju
domaci vetar duva
Dane Stojiljkovic