Friday, April 11, 2008
Kao negde kraj severnih obala
Stavros, Grcka, 2007. godine
Hvala Bogu, dok smo bili na Svetoj gori vreme nas je lepo posluzilo. Nakon toga, bas na dan povratka, pocela je kisa i nije prestala za svih nedelju dana u Stavrosu. Okupao sam se i to dva puta poslednjeg dana, onako na silu, da se kaze da sam se okupao u moru. Inace plaza je izgledala ovako...
Kada sam video slike setio sam se onih rahiticnih baba negde u Engleskoj ili Skandinaviji, koje kraj nekog hladnog mora leze ovako potpuno obucene i sa nogama umotanium u cebe.
Tuesday, March 25, 2008
Treci deo trilogije o andjelu - Svetogorska razmisljanja
Luka Dafni na Svetoj gori, Grcka, 2007. godine
Kada andjeo podigne svoj mac i seti se krstaskih ratova, jao onome ko je sebe nazivao njegovim imenom. Jao onome ko njegovu milosrdnost ironicno koristi kao ime za svoje nasilje. Videce da je milosrdnost prema nekome ujedno i pravda prema nekome drugome. Ali pravda za krivca znaci kazna.
Pogledaj dom svoj andjele
Pogledaj dom svoj, andjele,
i skini paucinu s ociju,
videces prizore potresne,
videces nesrecne i bolesne,
videces cemer, smrt i jad.
Pogledaj stado, andjele,
sve sami bogalji i prosjaci,
slepi tumaraju u gomili,
svima su kicmu polomili,
od tebe ocekuju spas.
Pogledaj bagru, andjele,
njihova dusa je prokleta,
svima su stavili amove,
sebi sagradili hramove,
ruke im ogrezle u krv.
Podigni mac svoj, andjele,
seti se krstaskih ratova,
seti se preklanih vratova,
kad dodjes bogu na istinu,
nek ti u dusi vlada mir.
Uslisi molitve, andjele,
dabogda pocrkali dusmani,
pa budi andjeo osvete,
neka na svojoj kozi osete,
sta znaci beda, strah i bol.
Bora Djordjevic
Monday, March 24, 2008
I dalje o andjelu
Manastir Vatoped, Sveta gora, Grcka, 2007. godine
Nisam meditirao u tom trenutku ni o Bogu, ni o andjelima. Ovo je bio merak, noge upalojene od hodanja su stajale tako da su van vode, a kada naidje talas onda ih pokvasi. Medjutum, kasnime, kada smo se vratili u Stavros, gde smo bili locirani, razgovarali smo (barem neki) o apostolima, andjelima i sl.
U svojoj pesmi "Ariljski andjeo" Branko Miljkovic kaze: "Ali jedan pesnik koji je dugo stajao ispod zida u koji je bilo nemoguce posumnjati, valjda
zbog njegovog gorkog ukusa i tvrdoce, prepoznao je svoje lice bezbroj puta seljeno
na jednom srpskom srednjovekovnom andelu." Mislim da se radi o Vasku Popim i pesmi "Kalinic"
Kanelić
Otkuda moje oči
Na licu tvome
Anđele brate
Boje sviću
Na ivici zaborava
Tuđe senke ne daju
Munju tvoga mača
U korice da vratim
Boje zru
Na lakoj grani vremena
Otkuda tvoj inat lepi
U uglu usana mojih
Anđele brate
Boje gore
Mladošću u mojoj krvi
Vasko Popa
Sunday, March 23, 2008
Pred odlazak na Svetu goru
Uranupolis, Grcka, 2007. godine
Ne postoji svarseniji osecaj od odlaska Bogu, makar to bilo i brodicem na Svetu goru. Ovo mesto odista ima neku posebnu svetost i to je nemoguce opisati, to moze samo da dozivi ko moze da dozivi. Ali zato nije svaki odlazak na Svetu goru ujedno i odlazak Bogu. Mnogo ljudi je uspelo da dodje do Boga i ne iduci nigde iz svog stana, Bog nije samo u hramu, Bog je logos. Najgenijalnija recenica Novog zaveta, kojim pocinje Jevandjelje po Jovanu glasi upravo tako.
Naravno, o Svetoj gori i nasem manastiru Hilandaru moze se razmisljati na bezbroj nacina. Uzaludno je pokusavati da se tamo pronadje bilo sta ukoliko se ne tazi Bog, u svemu drugome to je samo gradjevina sa zivopisima. Dakle, prisustvo svim sluzbama i razgovori o duhovnosti su pravi nacin da se ovde oseti odlazak Bogu.
Ipak necete moci da nadjete Boga ukoliko ne objasnite sebi ko je Bog. Nemojte da ocekujete starca sa dugom sedom kosom i bradom, to je samo nas dozivljaj njegovog lika, nesposobni da probijemo svoju misaonu opnu mi ga zamisljamo po svom liku, smatrajuci da je to objasnjenje bibliskog ucenja da je Bog stvorio coveka po svom liku. Ne zaboravite da je Bog logos, lik koji je dao coveku zar su oblici udova, sto imaju i zivotinje? Ili je to prisustvo logosa, Duha svetoga u nama.
I neka zene nikaqda ne zazale sto ne mogu da odu na Svetu goru. Nije to potcenjivanje zene, koja je u Hriscanstvu izuzetno postovana. Samo se radi o tome da bi svojim prisustvom mogle da skrenu tok misli monasima, koji su iza seb e osvatili svet culnih potreba, pa samim tim i seksualnost. Pokusaj da zena dodje ovde je besmislica koja omalovazava ceo zenski rod, prikazujuci ga kao nerazuman i kao bica koja ne zele da postuju tudji put. Znam da su te zene u manjini i da su to zabludele ovcice, vecina zena postuje druge i samim tim ne ponizava sebe.
Ariljski andjeo
O andjelu i zidu
I
Zauzme svoje mesto izmedu sedam zvezda kada prestaje vatra i zbivanje i pocinje
cista kristalizacija podarena u smiravanju. Andeo usamljen na zidu, možda on
stvarno postoji u zidu, ali kada nije na zidu, on je sen! U svojoj prvobitnoj
ozbiljnosti smanjuje vidljivost nekim stvarima. Tada pocinje lutanje, osetim
da se menja struktura mojih cula i da umesto cela imam jednu jedinu misao.
Ne postoji trijumf izvan nesrece. Dok smo to saznali neprimetno smo zamenili sebe.
Tako smo stvarno pretvorili u mit, da docnije posumnjamo u njega.
Ali jedan pesnik koji je dugo stajao ispod zida u koji je bilo nemoguce posumnjati, valjda
zbog njegovog gorkog ukusa i tvrdoce, prepoznao je svoje lice bezbroj puta seljeno
na jednom srpskom srednjovekovnom andelu. Onda on stvarno postoji izmedu elemenata
i odnosa koji poravnavaju svet, postoji u cistoj mogucnosti kao cudo i vernost silama koje su iza zida.
II
To mogu da objasne samo vode koje ne teku, taj mirni lik kada prestaje vatra
i zbivanje i pocinje kristalizacija. I mada je supstancija tih zvezda oko glave
nematerijalna, one pripadaju covekovom prostoru. Ali to lice ostaje najbolji
dokaz zelenog sunca i videnih škorpija. Iza toga lica necija krv ceka da bude
rodena i ona ce prepoznati to lice. U srcu se pali svetlost koja obecava da
ce sve biti videno i sagledano u secanju i buducnosti i u sebi samo. Dotle treba
sacuvati svoje oci koje gledaju sa nekoga zida i cuvati se oslepljenja i zaslepljenja.
Nisam prvi koji se plašim da ne oslepim zabrinut za dubinu svoga oka kad gledam
u jezero ili u prostor. A ništa nije teže nego gledati citavu vecnsot sa nekog zida.
I najviše nam pri tom nedostaje praznina gde ne struji krv i gde bismo
smestili svoje predstave o eventualnom božanstvu. Ipak ništa nije izgubljeno,
jer praznina je to cega nema. Ali ima nešto oko njegove glave ono što je cista
lepota i neprevazidena vrlina, a slicno je praznini.
III
Ovaj konkretni Andeo, osvetljen sam sobom iznutra, da je u pustinji rekao bi:
šta ce mi nada ako ne da sacuvam ovu pustinju. Da side sa zida, rekao bi:
ovo je predeo koji produžuje ljubav.
Anđele gorki praznine i snage,
Kad ukaza se sunce kakav nije
Svet, gde je nevoljen, jace cu voleti drage,
Dok plod posejan u paklu na nebu ne sazrije,
Ako namere dobre srce vocu
Podari, kakvom vatrom vodeni idu,
Dok pcela stavlja žaoku u slatkocu
Za smisao leta na iskusnom zidu.
O, opija me vatra tako trezna
Oko tvoje glave ko prolece!
KO tebe nije video taj ne zna
Sebe, ko tebe ne vide taj nece
Nikuda stici, jer beskrajan je put.
Gle mesec bliski iznad rujnog cveta
Dobi oblik srpa: lepota je smrt
Gde vrlina otkri mogucnost uzleta.
Nepomican si, zato te ne mogu stici;
Tako blizu mene drugi vazduh dišeš
dok silazak u dubinu obecava sve više
Zvezda na koju treba se tek navici.
Divno praznoverje što izmišljaš krila
Oslepljenom vazduhu u toj sažetosti,
Tvoja je mladost pre svih mladosti bila
I ostala na zidu ko slika milosti.
O sretna mladost koja proci nece!
Da bi bio razumljiv srcu osta
Mlad u izdvojenom danu koji posta
Svetlost što me miri sa vecnim prolecem.
Prah ružama taknut do mirisa se vinu
Na zvezdanoj promaji gde mi dan odškrinu
Vatru, vatru, slepo to obožavanje
Elemenata, koje sagore sopstvenu
Buducnost i sunce pretvori u senu
Nebeskoga bilja pred mracno svitanje.
Ti me zgušnjavaš na mesto gde padoh,
Iza poslednje misli poslednja nado!
Tvoja cula sebe osluškuju, svoju
Nestvarnost, svoju beskrajnu uspomenu;
Tvoja praznina svet i zvezde krenu
u cudno poimanje tog duha u Broju.
Sricem fosil tvoga imena u suši
Vere i lažnog rasta lažnoj duši,
Jer i da te nema, praznina u kojoj
Zamišljamo te, ipak, nikad ne bi
Prestala da nas opija, u sebi
Uvek druga prevarenoj srži mojoj.
Da nisi andeo koga strah moj kroti
Cudovište bi bio u svoj lepoti
Cije poreklo u mojoj je želji
Da uništen budem tamo gde postaje
Moja nemoc moja snaga koja daje
Istinu recima u lažnoj povelji.
Zbog tvoje nadmoci ostah pust i sam,
Što snih zaboravih, pa me prože plam,
Dok na kraju tvog imena bukti baršun
ptice što prelete svet unazad varav
Do mirisa ruže u kamenu. Bar šum
Naslikane grane da pomeri narav
Bilja! Kako da te sacuvam od tudih
Misli u meni, dok bivam sve ludi
Za vrednu gorcinu, šuplje dvojstvo lika,
Ciji je rast odjek buducnosti prazne
Što podatno traži nacine prolazne
Da bujalsot svoju neprolazno slika.
Još malo i zacutacu pred tobom,
Dok bdiš onocvetno nad ispražnjenim grobom,
Anđele pred neumoljivom lepotom kraja
Gde je mir i zrelost pesmu zamenila,
I mramor gde mramor vecne vode spaja
Sa kamenom kome izrastaju krila.
Sve što postoji teži nejasnosti,
Galeb oponaša litice plahosti,
što vrtlog odrazi samo vrtlog biva;
Ima li dokaza lepote pomerene.
Culom u nebice koje zaodene
Oblikom bekstva stvarnost što se skriva?
Oh naše srce kog dostojni nismo
ni onda kad najmudriji mi smo,
dok budni pred onim što nas snom prevlada
Ne zavapimo: milosti! To pelud
Nekorisnog pada na nevinost belu
Cveta treznog cije ime posta nada.
O Anđele blagi uprkos svojoj moci,
Il upravo zbog nje, vatro sa svojom noci,
Kako se zbi divno da bice ti izbegne
Mesto koje bi izvan tebe bilo,
Jer zabunom sve se zbilo što se zbilo
A sjaj koji kasni najdublje dosegne.
Naše ime nece berbu doživeti
Svega što može sebe da seti.
Pojedinacno nas, joj, unerazumi;
Opšte nas zaslepi. Zabuna je slicnost.
Moje lice tone u cudnu bezlicnost
Koja mermerom svoje oci umi.
Ah, nado koju vrisak zna izreci,
Teskoba i griža, pre no mir u sreci,
Slabi smo i lomni kao list liskuna
I ne usudujemo se da budemo drukcji.
preselili smo cvece pod rep zmiji,
A ipak nam je duša nada puna.
Daj lobanju praznu za preživele laži;
Neizbežni dodir sna i praha traži
Imena posna trostrukih odraza.
Vlastito me srce porazi. O, krah,
Kad krv svoju buri podmecem, i plah
Penjem se na vrh presahnulog mlaza.
Vratice te vreme. Klecace i vlati
Ko u Matjeci, na gori što pati,
Dok te u dubini preureduju zvezde,
Koje ne vidiš, al vidiš zvezdanost
Presvislu u vodi bez cari što zanos
Tvog srca troši za hridine trezne.
Moja te ljubav pretvori u nešto
Što se ne može voleti. Al vešto
Tvoj kostur prazno prepozna sazvežde.
Ko ce preživeti Plod, ako ga bude,
Sicušan ispod drveta, kog lude
Pokušaše tresti u zore sve bleše.
Tu vrsta tla progovori sa grane
Zavedena od sunca u nepojmne dane,
Kada znam šta mi okružava vid,
Al ne znam sunce što ga ispunjava
Na ulasku u zemlju koja spava
Sanjajuci trule lobanje i zid.
Prazno je dublje. Jao, vreme, gde te
Plamen preseca. Osporeni svete!
Nije li strašan let koji je dokaz
Praznine u stvarima. Cvet umesto oka
Isto sunce vide. Slepo slepim samo
Videti možeš. Zaledeni plam
Ogledalo posta onome što sanja.
Oblik je vrline strela ugledanja
Što svetlost raskopca orlu ispod grla:
Zapamcena zimo bit je neumrla
Jao, vreme, ustah, al se ne probudih;
Šta to videh, šta to sanjah, pa sad ludim,
Asketska ružo, seni oplodena
Cvetom, krv ti zajmim, a sam bivam sena.
Tu nema sunca, jer sve sobom zraci
Mesto uzalud pokušano. Jaci
Postaje koji svoju slabost spozna,
Cvet šupljom rukom otkinut. O grozna
Sviralo koja presaduješ vlati
Iz pitome doline na liticu što plamti!
Gluv da cuje nemoc kako vešto svira
Šupljinu frule iznutra i pepeo dodira
Sluh sažet zvezdom uspomenu zgusnu
Preprica rosu i nevericu usnu
Mameci sene iz svirale prazne
Išcezlim danom. Jao, reci razne
Isto znaci. Nikad cvet ne mogu reci
Ako ne mirisah necvet mnogo veci.
Najbliži dan je koji prode davno,
Smirenost seni primaknuta slavno.
Jao, vreme strmo izraslo iz lažnog
Susreta cuda u umu. Nevažno
Sprema u svemu videnom poraze
Oku i uhu dok sazvežda silaze
Kroz levak cveta u zemlju, prestrogo
štivo korenju. Tu sam iznemogo.
I više vatre posta sunce zlobe,
Zlatni pocetak otrova i teskobe.
Sve je nestvarno dok traje i diše;
Stvaran je cvet cija odsutnost miriše
I cveta, i cveta vec odavno nema;
Bespucem do nade pesnu mi priprema,
Kad izdan još volim onu koja spava.
uspomeno zlatni praže zaborava!
Iz presadenog otrova dan raste i sprema
Pocetak lepote, a lepote još nema:
U prekomernosti i izobilju se gubi.
Lepo je manjkanje u sebi što ljubi
Prazninu i mesto još neoporavljeno
Od odlaska andela, svislo bilje. Seno
Na tragu odlutalog cveta cije ime
Miriše izvan vrta i vodi me
Do cistih mesta, nestvarnih bez nade,
Ružo pomerena najsladi moj jade,
O kako divno traješ izmerena
Svojom odsutnošcu, odvažno mislena.
Vatro bezbolna, a žestino daha
Onog cega nema, primedbo mog praha,
što prista na sebe, ali nade pun,
Zbog koje je svaki svršetak nepotpun,
Odsevom cilja neprozirnost smiri,
Uvredu gline suncu, sjaj raširi.
Zid mutni što se pod freskom otrezni
I ojaca prazni zanos neoprezni,
Nek lepše od zvuka sluti mi suštinu,
gubljenje vida i put u dolinu.
Jer i pad je let dok se ne padne
U sebe; a tamo - nema nas, vec gadne
Kljuju nas ptice i ruglo smo svima:
Ko nema više srca taj ga ima.
I pakao je ljubav kad dozrevanje oka
Ružu u sliku pretvori, duboka
Rasanjanost da joj ludi miris kroti
I oduzme srce vedrini i lepoti,
Jer ako krajnosti isto sunce doji
Suvišno je srce gde pesma postoji.
Providnost lepotu opsednu da plane
Kad prezirom kazni sve izlišne dane
Gde dosada je vrlina bez nade
Pepeo odbleska koji upoznade
Ispražnjen jug i posvecene ruže
Sjajem nove zvezde za prestare muke
Kad pakao je ljubav i isti oganj gori
U zlocinackom srcu i na gori.
Biljko, pomešanost smešnu zemlje i vode
Kažnjenu blatom, blago prezri cvetom.
Al pristani na svet koji zvezde vode
Izlasku mutnom s bezbožnim poletom.
Srce rodi ponoc glave, al izbavi
Sebe anšelom kada vreme stade.
I oploden prahom mutni cvet objavi
Pomeranje porekla, dan veci od nade.
Biljka te misli; moj um se iseli
Smelo u cvet koji ironicno gleda
Lobanju praznu. Ko pticom isceli
Ponor prolecu bezazlenost preda.
Ružom pogrešno i nežnije kazana vatro,
Prolece proše i niko se ne stidi
Da preostale dane kao buducnost vidi,
Koju preletaju gmizavci s pticjom maštom.
Preporadanjem ispiraj sjaj svetu
I zvezdi koja ponore zataji;
Neka se trulež otrezni u cvetu
Nepoznat nesvesnoj ruži koja sjaji.
Držiš u ruci vatru kao da je
To nešto stvarno, Anđele sa zida,
Na ulasku u zavicaj koji daje
Lobanju trulu za zlato mog vida.
Primi i cvet koga preziru ljiljani
Zapamcene mudrosti u susret mom prahu.
Istinske su reci tužne; pravi dani
Prazni. U prašini trag nadi uzdahu!
Kao oni što se oslobodiše ljubavi
Ljubeci silno, sici ce jednom prazan
U svet polutame, gde zaborav plavi
Polja, a zvezde tamani zaraza.
Trešnjo neverice bez oblika srca
Ljudskog, zvezdane padavice vruce,
U poljupcu se ništavnost koprca,
A put je samo upoznato bespuce.
Iz srca mi slavuj izmami gora,
Pa prazan klecim pred onim što pade,
Sred nepokretnih vetrova i mora
Praznih: pakao - predeo bez nade!
Šumor bez šume i cvrkut bez ptice,
Prazno što je traje; ne cuje se što jeste.
dok s mrtvog oca skidam nasledeno lice
Vatrom se zveri i zvezde priceste.
Cista rec koja kaže sebe manom
Izbeže tvom bicu, al upozna zoru;
Dovrši ti nebo u neiskaznom,
Da ti ime ceznu ostrva u moru.
Da umesto mene pati, pesme eto!
Ispražnjeno srce još je uvek živo.
Za veliko sunce u kamenu sažeto
Kristal isturi prozirnost ko secivo.
Kamen je potcinjen govoru i zimi.
O reci koje receno potkupi!
Zvezdo, moj pakao i moje srce primi
Ugašenom rukom što beskraj iscrpi.
Oslepljenom rosom u nadanje i vece
Vara me azur poklonom tebi slicnim
I strah stvarniji od onih što klece
U strahu od promena pred zlom nepomicnim.
Odgovaraju vode odraženo
I dan pronaden pre nego što sine;
Pocetak sveta vide poraženo
Ime svetlosti koja svetom mine.
A tvoja milost puteve odvodi
U ružicnjake jasne, sestro krina,
Izmenjena zvezdama odsutnim u vodi
Nad kojom lebdi njezina dubina.
Pjan od udaraca srca još teturam
Na Jugu bez Mora što preplivah ga ipak,
Jer nestvarnost je jaca i najžešca je bura
Na moru kog nema, a huci i dipa.
Zvonke ruke pružam gradu koji spava
Pometenih jezika, sa suncem u bari,
Uzidanih majki u zid muških glava,
S andelom u vocu i oku što stražari.
Lukavstvo pozajmljenih dogadaja,
Neizrecivo a nauceno ko vreme,
Varko, u tebi udes i slucaj spaja,
Gde preraste sliku i sjaj uspomene.
Nek ti ime ceznu ostrva u plimi,
Anđele, i pesma koja mesto mene
Pati, jer pakao i moje srce primi,
Da bela iznutra crnim tragom krene.
Pomeranje porekla dan veci od nade
U kalemljenom plodu reci slutim,
Ponor u ruci andela što stade
S vatrom na ulasku u zavicaj mutni.
Da dan pronade pre nego što sine,
U oku i vocu tamni obris raja,
Nestvarnost punu volje i žestine
Koja u nama kob i slucaj spaja.
Glavo sve dalja od srca mom prahu
Trulež u cvetu otrezni i celu
Noć kroz predele bez nade, u strahu,
Prazno i zemljano vapi zvezdu belu.
1958.
Branko Miljkovic
Thursday, February 7, 2008
Volimo i picu
Burgiba, Malta, 2005. godine
Nije hrana da se po belom svetu jede pica, ali Malta toliko nije pruzila nista svoje, specificno, da se izbor svodi na engleski dorucak, hamburgere i picu. Pa kad je vec tako volimo autenticnu hranu, ali volimo i picu. Pa sta se nadje na terenu...
Uzitak u hrani je samo deo zadovoljstva od dobrog rucka. Tu je i dobro crno vino, a iznad svega amabijent. Jeo sam, naravno i na lepsim mestima, ali i ovo mi je ostalo u secanju. Valjda more deluje tako na coveka da mu sve dobije jos na dozivljaju.
Ručak
U izdrtom suknu, pod murvom kraj puta,
Prekrstio noge na rapavoj ploči,
I tu lomi komad hljeba otvrdnuta
I glavicu luka uza nj slatko smoči.
Pod bremenom tvrdim, sve do pola dana,
Proveo je stari povijene šije,
Još mu sa široka lica namrezgana
I s runjava koša znoj curi i lije.
Pokraj njega česma oronula pljušti,
I prah vode, sjajan kao sedef šušti,
S dugama se raspe i na suncu umre.
I ćuteći sreću i blagoslov neba,
Zguren hamal žudno, uz tvrd komad hljeba,
Sluša kako nad njim s grana guču kumre.
Aleksa Šantić
Monday, February 4, 2008
Novembar na Malti
Mediteran, Malta, 2005. godine
Eh, kada dodje penzija cele zime cu da se opustam negde na Mediteranu, ili na nekom slicnom toplom moru. Izuzev nedelju dana za skijanje.
More pre nego usnim
Svet nestaje polako. Zagledani svi su
u žežljivo vreme na zidu: o hajdemo!
Granice u kojima živimo nisu
granice u kojima umiremo.
Opora noći mrtva tela,
mrtvo je srce al ostaju dubine.
Noćas bi voda samu sebe htela
da ispije do dna i da otpočine.
Putuj dok još ima sveta i saznanja:
bićeš lep od prašine, spoznaćeš prah i sjaj.
Oslepi svojim koračajući putem, al znaj:
lažno je sunce, istina je njegova putanja.
Nek trgovci vremenom plove sa voskom u ušima,
ti smelo slušaj kako pevaju pustinje,
dok kleče bele zvezde pred zatvorenim
morem i ima
u tebi snage koja te raspinje.
Praznino, kako su zvezde male!
Tvoj san bez tela, bez noći noć,
pridev je čistog sunca pun pohvale.
To što te vidim je l moja il tvoja moć?
Prozirna ogrado koju sjaj savlada,
pusta providnosti koje me strah hvata,
tvoj cvet je jedini zvezda iznad grada,
tvoja uzaludnost od čistoga zlata!
Svet nestaje polako, tužni svet.
Ko će naše srce i kosti da sahrani
tamo gde ne dopire pamćenje, pokret
gde nas ne umnožava i ne ponavljaju dani!
Iščupajte mi jezik i stavite cvet:
počinje lutanje kroz svetlost. Reči zaustavi!
Sutra će sigurno i kukavice moći
ono što danas mogu samo hrabri i pravi
koji su u prostoru između nas i noći
našli divne razloge drugačije ljubavi.
Svet nestaje. A mi verujemo svom žestinom
u misao koju još ne misli niko,
u prazno mesto, u penu kada s prazninom
pomeša se more i oglasi rikom.
Branko Miljković, ciklus pesama "Lauda"
Monday, January 28, 2008
Lekari i Srbi
Valeta, Malta, 2005. godine
U Valeti sve je u znaku vitezova! Samu Valetu su i izgradali vitezovi Sv. Jovana Krstitelja, koji su svoj red, tzv. Malteskih vitezova osnovali na Rodosu, odakle su bili proterani, pa su zakupili Maltu za svoju bazu. Ovi vitezovi su bili zapravo medicinska pomoc krstasima na odlasku i povratku sa Svete zemlje. Bilo kako bilo, ubrzo su stekli veliko bogatstvo i njihov uticaj je postao ogroman. I dan danas ovaj viteski red postoji.
Razmisljao sam tamo u Valeti o nasim vitezovima. Oni su bili Srbi, ratnici i patriote. Svojim zivotima su spasili Evropu od nadiranja Turaka. Oni kosturi Maltezana, materijalni, koji su polozeni u podovima svih crkava na Malti, slika su jednog vremena i jedne ideje. Oni nematerijalni kosturi koji su se rasejali po Gazimestanu su mnogo jace utkani u temelje svih tih hramova i svih onih baroknih gradjevina, kojima se Malta s pravom ponosi.
Evropa nije prepoznala potrebu za Trecim krstaskim ratom, ili nije zelela da je prepozna. Svejedno, Evropa je izbegla ropstvo, Srbija nije. I opet smo spremni da pruzimo ruku, mi, deca ovog veka...
2005. godine imigranti iz exYu su cinili preko 1% stanovnistva Malte
2006. godine Srpska Pravoslavna Crkva je zapocela sa Bozjom sluzbom na Malti
Na Gazimestanu
Silni okopnici, bez mane i straha,
Hladni k'o vas oklop i pogleda mrka,
Vi jurnuste tada u oblaku praha,
I nastade tresak i krvava trka.
Zaljuljano carstvo survalo se s vama.
Kad oluja prodje vrh Kosova ravna,
Kosovo postade nepregledna jama,
Kosturnica strasna i porazom slavna.
Kosovski junaci, zasluga je vasa
Sto posljednji beste. U krvavoj stravi,
Kada trulo carstvo oruzja se masa,
Svaki les je svesna zrtva, junak pravi|
Danas nam kazu, deci ovog veka,
Da smo nedostojni istorije nase,
Da nas zahvatila zapadnjacka reka,
I da nam se duse opasnosti plase.
Dobra zemljo moja, lazu| Ko te voli
Danas, taj te voli. Jer zna da si mati;
Jer pre nas ni polja ni krsevi goli
Ne mogase drugom svesnu ljubav dati.
I danas, kad dodje do poslednjeg boja,
Neozaren starog oreola sjajem,
Ja cu dati zivot, otadzbino moja,
Znajuci sta dajem i zasto ga dajem...
Milan Rakic
Sunday, January 27, 2008
Zimska idila u vucjoj jazbini
Ski bife "Vucja staza", Karaman greben, Kopaonik, 2006. godine
Takvu mecavu na Kopaoniku odavno nisam doziveo. Bilo je i previse snega na planini, kraj staze se video samo znak sa brojem staze, kao da lezi na snegu, stub na kome se znak nalazi nije se uopste video. Po negde po neki hukser, sneg dobar, nigde leda... U hotele i druge objekte se ulazilo kroz snezne tunele. Na vrhu Karaman grebena jedan od huksera je zapravo bila "Vucja staza". Samo se po dimnjaku moglo da utvrdi da ovo nije hukser, vec neka zavejana zgradica. Mesto gde je bilo pobodeno dosta skija pokazalo je gde treba da se potrazi strmi tunel do ulaznih vrata...
U bifeu idilicna slika. Pije se grejana rakija ili kuvano vino i jede rostilj ili kuvani kupus sa ognjista na sredini sale. Odela su nam se natopila vode od otopljenog snega. Sa brade lagano se cedi otopljeni led...
Ne vredi mnogo da se o tome prica. Svako onaj ko dozivi na Kopaoniku kijamet, pa se skloni u neku od brvnarica pored staze dozivece ovaj idilicni trenutak. Isplati se na trenutak da se zaboravi na skijanje.
Zimska idila
Zima je pokrila snegom doline i polja ravna,
I tavne visoke gore. Vihori snežnog praha
Po pustom viju se polju, i cela priroda ćuti,
I listak poslednji vene od zimskog studenog daha.
Veselo puckara plamen u skromnoj izbici našoj,
I mačak na banku drema. Kroz tamu večeri blede
Dugačke i svetle senke po zidu čudno se viju,
A oko ognjišta sniskog ozebla dečica sede.
Deda uzeo lulu i s pažnjom o dlan je bije,
Pa ispod pojasa vadi listove duvana suva,
I kad ih izgnjavi dobro, on onda napuni lulu,
I mirno pseći sluša vetrinu što poljem duva.
Po kašto zaškripe selom volujska drvena kola,
I gavran nad njime grakne. Za tim se razgovor čuje.
To se komšija Panta, sigurno iz gore vraća,
Pa žurno ispređe stoku i čeljad po kući psuje.
Vojislav Ilić
Thursday, January 24, 2008
Vrhovi - i uzletista i beznadezni uglovi
Vrh Zeljin, 2004. godine
Nigde se toliki osecaj uzleta ne dobije kao kada se stigne do vrha. Medjutim, ovaj ugao zemljine kugle nije odista vrh, vec samo nabor na zemljinoj kori. Koliko se popnes, toliko si daleko od ideje uzletanja. Visoko, pa opet na zemlji. Beznadezno!
I tako, iduci po ovoj kugli, kolone kao da igraju neko kolo. Toliko smisla i ima ovo pentaranje. Koliko i igranje kola.
Kolo
Ruka do ruke
luka do luke
Ruka u ruci
muka u muci
Zemlja priteze
nebo visoko
O da sam ptica
Da sam soko
Mak Dizdar
Friday, January 11, 2008
Dajca i lucu
Meseslok, Malta, 2005. godina
U maloj luci ribarskog sela Meseslok mnogo usidrenih malih plovila, karakteristicnih za Maltu, koja se zovu dajca i lucu. Razlika je samo u velicini (barcica ili camac), a slicnost je u tome sto su i jedni i drugi vrlo zivopisno obojeni u jarkim bojama i imaju oci na pramcu, da bi plovilo videlo opasnosti u plovidbi i ne bi se nasukalo ili zalutalo. Jos malo pa da samo i plovi. Ona motorna to i simuliraju, a ona na vesla ubijaju takvu iluziju.
A ako se i pored ociju nasuka - nikom nista. Ne znaci to da oci ne funkcionisu, pa i mi imamo oci, a povremeno se nasukamo.
Ispovest
Na trosnom cunu, bez krme i nade,
U meni vera gubi se i mre;
Ja vise nista ne verujem, nista
Il' bolje reci: ja verujem sve.
Na moru burnom ljudskoga zivota
Prerano sam upoznao svet:
Za mene zivot nistavna je senka,
Za mene zivot otrovan je cvet.
Trpi i zivi... Prijatelju dragi,
O mnogo cemu mislio sam ja -
O blago onom, ko ne misli nista,
Taj manje tuzi, manje jada zna
. . . . . . . . . . . . . .
Burne su strasti izvor mnogih zala,
Nesreci ljudskoj pocetak je strast;
More zivota one strasno mute,
Nad ljudskom dusom njihova je vlast.
. . . . . . . . . . . . . .
Sve, sto god zivi-svom se padu kloni
Promenom vreme oznacava hod;
Ono nam daje veru i obara,
Slabi i snazi ceo ljudski rod.
. . . . . . . . . . . . . .
Vojislav Ilic
Thursday, January 10, 2008
Pucina
Malta, juzna obala, 2005. godina
Na Malti su sva naselja na severnoj obali gradovi, pa makar i sa 1500 stanovnika. Naselja na juznoj obali su iskljucivo sela, cak i ona koja imaju preko 10000 stanovnika. To je zato jer je ostrvo nagnuto prema severu, pa je severna obala pristupacne, a juzna strana je izdignuta od mora. Stanovnici severa su mahom bili vitezovi, zanatlije i moreplovci, a jug su naseljavali ratari, stocari i ribari. Sa ove tacke se pruza lep pogled na nenaseljeno ostrvo Filfla, koje pripada drzavi Malti, ali, osim sto je Engleskoj u kolonijalnom periodu sluzilo kao meta za trening avio gadjanja, ovo ostrvo je apsolutno nekorisno. Pogled na more je veoma romantican, a odavde se vidi i tzv. Plava pecina.
Kob XLVI
Veceras je more leglo poput svile
od talasa srebro mesecina stvara
opet idu barke kroz laune mile
i cuju se pesme i psovke ribara.
Jos dugo ce nocas drugovati more
sa mornarom, majkom, strazom, ljubavnikom,
umorno i ljuto zateci ce zore
talasanje nemo pred covecjim likom.
Beskrajna dubina u vodama skriva
kretanje zivota, materije svete
kao vlaznom zemljom klicu zita njiva
kao brizna mati u utrobi dete.
A pucinom mora legla atmosfeta
teska, tmurna, vlazna, da more ne dise
opet ce se sliti u nadanja vera,
kisice i beskraj trajace jos vise.
Pa ce opet biti vedro poput smeska
neke nade koja slutnju zavarava,
atmosfera vise nece biti teska
naci ce je jutro kako poigrava.
Ipak, mnogo kobi i ovde ce biti:
prazna mreza, decje utopljeno telo,
opet nema broda, sija koji stiti
u belom odelu plavo blago celo...
Jutro je pronaslo more poput sile,
od talasa rubin rano sunce stvara;
duboko u sebi sudbinu su skrile
prigusene pesme i psovke ribara.
M.M.Nam, zbirka pesama "Kob"
Tuesday, January 8, 2008
Planinarsko drustvo "Lada Niva"
Midzor, Srbija, 2007. godine
Nekako me je ljubav za penjanjem minula od kad sam poceo da izlazim na planine sa svojom "Ladom". Na nekim delovima je uzbudjenje mnogo vece u vozilu nego prilikom pesacenja. Ovu motorizaciju su rado prihvatili i planinari, kojima povezem nesto od stvari. Ovoga puta su bili u pitanju peceno prase i peceno jagnje, a od pica dve gajbe sto vina, sto piva... I starije clanove, koji vise nisu u mogucnosti da se popnu na vrh izvezem, skoro pa do vrha.
Ja sam inace jedan od osnivaca planinarskog drustva "Kalafat", ali mi se cini da je vreme da osnujem jos jedno planinarsko drustvo, P.D. "Lada Niva".
Nemir
Skoro ce doci, skoro ce proci,
skoro ce prestati, skoro ce stati.
Skoro ce bednom, skoro ce zednom,
dovoljno vode dati.
Skoro ce biti svi ljudi siti,
skoro ce, skoro ce ljudi
imati kuce, zaklon od tuce,
od kise i od studi.
Skoro ce nestati, skoro ce prestati
da se od straha ludi,
skoro ce biti sve sto cu sniti,
sve sto mi zelja zazudi.
O, tada ce, tada ce
svud biti palace,
svud bice kikota, smeha,
sanjace, pevace ljubav i prolece
s cvrkutom ispod streha.
Oskar Davico
Friday, January 4, 2008
Meditacija
"Medius" d.o.o, Nis, Srbija, 2006. godine
Ovo je moja svakodnevica. Naizgled vrlo dosadno, ali nije. Ovde ja meditiram, narocito o coveku. Svoja glavna saznanja o coveku sam otkrio posmatrajuci racunar. Postoji sedam slicnosti izmedju coveka i racunara. Finalna slicnost, ona sedma je da svaki racunar ima svog tvorca. Razmisljam povremeno i o vasioni na primeru racunara i drugo sto-sta. Takodje razmisljam i o slicnostima izmedju coveka i boga, koji je stvorio coveka po sopstvenom liku, ali kom liku?
Naravno, ovde i radim. Od necega se i zivi, a povremeno cak i od svog rada...
Proslavljenje rada
U veni
mrav, sicusan, usnuli,
mravinjake grdne pravi;
u svet podzemni dovlaci
jedno po jedno: gmizavce,
ptice i razne insekte:
dokone uginule pcele;
svoj rad sakupljacki
hvali,
uzdize iznad toplokrvnog srca!
U medu ogrezla pcela.
Insekti biljke oplodjuju
bez erotskog nagona,
ali sa jasno
izdiferenciranim interesima.
Pcela nus-produkt prirode
pretvara u cudo ishrane,
svoj proizvodni rad
hvali,
uzdize iznad prilicno
inteligentnijih krava.
M.M.Nam, zbirka pesama "Jazz-rock"
Subscribe to:
Posts (Atom)